Baranja – nezaobilazni gastro biser istočne Hrvatske
Prošle sam subote prvi put „pošteno“ posjetila i osjetila Baranju koja je ostavila neizbrisiv trag na mom nepcu i srcu. Smještena na svega 3 sata od Zagreba sve je poželjnija destinacija posebno u jesen kada sve miriše na fiš koji smo probali kao šećer na kraju naše kratke i slatke jednodnevne turneje. Bio je to dan za pamćenje u kojem smo na poziv TZ Baranje i TZ Bilje-Kopački rit posjetili tri vrhunska baranjska restorana i na kraju se okušali u pripremi fiša na tradicionalnoj Fišijadi – Prvenstvu Baranje. Isti dan održano je i Prvenstvo Hrvatske u kuhanju fiša koje će još malo pričekati naše sudjelovanje dok ne narastemo, ali zato smo imali prilike gledati najbolje od najboljih koji imaju čast sudjelovati i pokazati što znaju.
Foto: Julio Franger
Put je protekao mirno uz slatke razgovore i iščekivanje prve destinacije. Staro mjesto, novo iskustvo kako zovu restoran Čingi-lingi čarda smješten na nepunih pet kilometara od Osijeka, na samom ulazu u Baranju, pravi je gastro raj u kojem ćete sigurno odmoriti i oči. Nazvala sam ga „raj na zemlji“ koji me na prvu ostavio bez daha. Ugodan i moderan interijer vodi vas do terase s koje puca prekrasan pogleda na dravski rukavac i ne znate što biste prije, fotografirali ili jeli J Vlasnice Ines Šobota i Ivana Volarić godinama su planirale i na kraju u ožujku ove godine otvorile vrata ovog modernog ugostiteljskog objekta, sagrađenog i opremljenog prema visokim standardima. Tek tamo sam saznala da je na istom mjestu bio legendarni Čingoš kojeg se stariji sa sjetom sjećaju, a ja sam uživala u njihovim pričama. A onda su za naš stol stigle delicije zbog kojih je nastao muk. Čips od šarana, carpaccio od srne te perkelt od soma i smuđa uz tradicionalno tijesto sa sirom i prženom slaninom neodoljiva su jela koja nemojte propustiti. Sve smo sljubili uz vina Belje, a moj favorit, odnosno otkriće koje sam prvi put probala i doslovno htjela potrpati u džepove je čips od šarana. Hrskav i začinjen, svega minutu pržen u ulju zbog čega nema tragova masnoće, stavlja u zaborav sve do sada isprobano i baš zbog njega ništa drugo ne zaslužuje zvati se čipsom. Zadovoljne i nasmijane brzo nas je trgnuo iz transa poziv da krenemo dalje jer čekaju nas još dvije gastro destinacije.
Foto: Julio Franger
Na svega 5 minuta vožnje autom dočekala nas je suncem obasjana Citadela u Vardarcu i šef kuhinje Igor Vlatković s kojim smo krenuli u obilazak. Osjetila sam neopisivu zahvalnost biti u društvu odabranih koji imaju prilike vidjeti što se dešava „iza kulisa“, čuti neke tajne iz prve ruke i uživati u pripremi jela iz malo drugačije perspektive. Citadela restoran otvoren je davne 1978. godine i do danas je narastao do dvjesto pedesetak sjedećih mjesta a Taste Atlas ih je ocijenio kao najbolje na svijetu u pripremi fiš paprikaša te su u kategoriji astronomije osvojili Zlatni suncokret ruralnog turizma Republike Hrvatske. Ako sada prvi put čujete za Podolac, ne brinite, i ja sam čula baš od šefa kuhinje koji nam je objasnio sve o tom autohtonom govedu slavonsko-srijemske pasmine. Guglajte pa ćete vidjeti kako izgleda, a ono što vam ja mogu reći iz prve ruke jest da je jako ukusno i da je Igor napravio pravu deliciju od mesa koje se na laganoj vatri krčka 3 sata. Ostale tajne sastojke vam ne smijem otkriti. A fiš kuhaju po tradicionalnom tajnom receptu obitelji Lazar koji je prenošen s koljena na koljeno. Nismo imali vremena, a ni mjesta u želucu, probati šarana u rašljama, žablje batke i vepra u pikantnom umaku, ali vraćam se uskoro pa ću vas izvijestiti o svemu 🙂
Foto: Julio Franger
I za kraj malo zanimljive statistike koja će vas dodatno motivirati da dođete što prije, a što govori u prilog njihovoj kvaliteti. Na Badnjak pripreme i do 600 kotlića fiš paprikaša, što znači da na taj dan potroše otprilike oko 800 kg ribe, što je godišnje oko 50 000 porcija tog tradicionalnog jela. Ideš!!!
Zadnji restoran Hotel Lug koji se nalazi u Srcu Baranje, nadomak poznatog lovišta Tikveš, ima četiri zvjezdice te nudi udobnost, komfor i luksuz u ladanjskom ozračju. U sklopu hotela nalazi se restoran u kojem nas je dočekao kuhar Saša Vojnović. Rodom Slavonac, iako je većinu svog radnog vijeka proveo na Jadranu, odlučio se vratiti u svoj zavičaj i primijeniti naučeno, koristeći isključivo lokalne namirnice iz domaćeg uzgoja. Smjestili su nas u meni najdražu prostoriju, vinski podrum, koji nudi 40 sjedećih mjesta i gdje smo u debeloj hladovini kušali salatu s dimljenim tolstolobikom te taške punjene dimljenim šaranom i svježim sirom u raguu od povrća. Dakle ljudi, taj tolstolobik (riba) za koji sam btw prvi put čula i jedva izgovorila je čudo, a salata mi je pasala kao nikada do sada (možda zbog prijašnje jake hrane, možda zbog ove dimljene ribe). Odmah sam pitala gdje se ta preukusna riba može kupiti i pogađate da je odgovor nigdje, samo kod njih možete probati ovu deliciju. Pa ima li većeg razloga da uskoro dođem opet?! Ako ste pomislili da ništa nismo pili, dobrano ste se prevarili jer su jela u čaši pratila Kalazićeva Graševina i Josićev Cuvée. Napokon sam probala Graševinu koja mi je fina J A ako ste mislili da nam je bilo lako, također ste se prevarili jer obići 3 restorana u 3,5 sata i probati toliko delicija nije nimalo lak zadatak (bila sam natečena i na postu sljedećih 5 dana). Zato vi dođite na nekoliko dana, uživajte polako i temeljito!
Foto: Julio Franger
I za kraj, kada smo bili na izmaku snaga i samo gledali gdje ćemo sjesti ili leći, stigli smo na natjecanje u kuhanju fiša u organizaciji Turističke zajednice Baranje i grada Beli Manastir. Manifestacija je to koja osim pripreme fiša, predstavlja tradiciju, kulturu, destinaciju, druženje, glazbu, dobru kapljicu i dobar zalogaj. Atmosfera je bila odlična i brzo smo se razbudili spremni ukrstiti kotlilće donesene iz Zagreba s ostalom ekipom, a bilo je ukupno 105 natjecatelja u našoj kategoriji amatera. Naše je neznanje i početničke upitnike iznad glave spasila ekipa iz Čingi-lingi čarde sa svojom logistikom (čitaj: rakijom), brzinom, susretljivošću i toplinom pravih domaćina. Dobrano smo se zabavili, najeli, svašta domaćeg kupili i probali vina, bilo je jako zabavno i naučila sam puno toga (tajni) za dobar fiš, a koje vam ne smijem kazati 🙂
Foto: Nenad Milić
I pogađate, kada je bilo najbolje mi smo morali za Zagreb. No, vraćamo se sigurno jer ovaj biser treba još istražiti i uživati svim osjetilima u čudima koje nudi.
