Evo zašto morate posjetiti PAG, otok izvanzemaljskog iskustva!

U Pag sam zaljubljena već godinama i koristim svaku priliku da ga posjetim, privatno ili službeno, znam da je hedonizam zagarantiran.

Na prvu surov i gord kao da vam odmah pri dolasku želi dati do znanja da s njim nema šale dok vjetrom šapuće da ne odustajete odmah jer ispod suhe, kamene vanjštine, kriju se brojne divne i tople priče, beskrajne plaže, fenomenalna klopa i predivni ljudi.

Kada čitate o Pagu, prvo se spominju njegova dva najpopularnija proizvoda, paški sir i paška čipka. Da se mene pita, to su paški sir i paška janjetina, čipke se ne bih ni sjetila. No, mene se ne pita, ali ću vam svejedno ispričati svoj doživljaj i šapnuti gdje možete pojesti najukusniju janjetinu na svijetu.

Da ne zaboravim, dočekao nas je sunčan i topao, presretan što nas vidi i što ćemo mu praviti društvo cijeli vikend. Zima je bila duga, vjetrovita, mračna i ostavila je traga na svima nama, a znamo kako otoci mogu biti usamljeni zimi.

PAŠKA SIRANA

Prva stanica na Pagu (ne računajući most za fotkanje) bila je Paška sirana. O kako ja volim to mjesto! Uzbuđeni i znatiželjni, navukli smo na sebe svemirska odijela i krenuli u obilazak. Upijala sam svaku riječ Martine Pernar, direktorice marketinga, koja nam je objasnila kako smo došli na otok u najbolje vrijeme, vrijeme proizvodnje sira, skute i janjetine. Odmah su mi narasle zazubice!

Cijeli proces prerade sira ima tri faze: pasterizacija (mlijeko dolazi u siranu i radi se postupak pasterizacije), proizvodnja i salamurenje (uranjanje kolutova sira u bazene sa slanom vodom). S ponosom nas je provela kroz sve faze, te smo se iz prve ruke uvjerili s koliko ljubavi proizvode sireve, usput smo probali svježu skutu i družili se s radnicima koji vrijednim rukama sudjeluju u proizvodnji svakog sira. Sirana je kažu dio njihove tradicije i na neki način dio obitelji, neki u sirani rade i 40 godina.

Naravno da sam pitala koja je tajna paškog sira, po čemu je tako poseban, ukusan i tražen u cijelom svijetu. Tajna je da nema tajne, priroda je zaslužna koliko god to zvuči čudno kada pogledate taj kamenjar na otoku. Ovce slobodno šeću, jedu kadulju zajedno sa posolicom koju bura raznosi po otoku, a najukusniji sir je upravo majski (svibanjski) jer je tada vegetacija najbujnija.

No, osim ovaca, veliku ulogu u postupku dobivanja sira imaju i pastiri koji su zaduženi za ovce, a najviše posla imaju oko mužnje. Meni se to čini kao nimalo lak posao, posebno kada čujem da za 1 kg paškog sira treba 7 litara mlijeka. Inače, na Pagu je ovaca više nego ljudi, puno se kooperanata bavi ovcama pa sirana od njih otkupljuje mlijeko.

Najljepši dio razgledavanja bio je kada je Martina donijela tanjur pun narezanog sira, mladog i starog pa tko što voli. Navalili smo kao djeca na slatkiše jer naravno da nismo doručkovali, svaki milimetar želuca čuvali smo za ovaj trenutak.

Razlika između mladog i starog Paškog sira

Osim što se razlikuju okusom i bojom, mladi sir je onaj koji dozrijeva unutar godine dana i blažeg je okusa. Stari sir je pikantan, nešto tvrđi, tamnije je boje, te dozrijeva više od godinu dana. E, taj volim najviše!

Još jedan proizvod s dugogodišnjom tradicijom je skuta, albuminski sir bijele boje, lagane konzistencije i velike nutritivne vrijednosti. Zbog proteina sirutke ima visok udio esencijalnih aminokiselina, a na 100 g ima 11 % proteina i sadrži samo 4 g masti. Radi se od sirutke koja se zagrijava sve dok se njezini proteini (albumini) ne počnu odvajati na površinu. Idealna je za konzumaciju baš u rano proljeće kada je u tijeku mužnja ovaca.

KONOBA BILE

I kada sam pomislila da ne može bolje, u gradu Pagu dočekala nas je Konoba Bile, preslatka konoba u kojoj možete kušati autohtone paške proizvode poput sira, skute, pršuta, maslina i kvalitetnoga otočnoga vina. Ovo je mjesto u kojem održavaju prijateljstva,  čuva tradicija i stvaraju priče za nove naraštaje. Toplo i ugodno mjesto čiji zidovi pričaju priče, a i vlasnik Branimir Paro Vidolin ispričao nam je pokoju. Mjesto je to gdje se zimi griju, međusobno tješe i ohrabruju, zajedno krate vrijeme kartanjem, gledaju utakmice, okreću ribu ili meso na gradele, dočekuju i ispraćaju turiste, nalaze mir.

GRAD PAG

Nakon ovih neobičnih priča, dobro nam je došla kratka šetnja starom gradskom jezgrom. Dolazimo do mosta Katine, replike starog mletačkog mosta koji je danas popločen bijelim kamenom i vodi nas do sljedeće stanice. Ovaj dio kratim jer čula sam vrlo malo, uživala sam u morskom zraku i moru, zamišljala kako ostajem tamo do zime, svaki dan odlazim u konobu, spremam ribu na gradele i deserte od skute i sve više hvatam ritam „pomalo“.

RESTORAN NA KATINE

Iz sanjarenja me probudio vodič koji nas je doveo pred restoran u koji smo znatiželjno provirili ne znajući što nas čeka. Odveli su nas na kat, posjeli kao kraljeve i predložili da krenemo s hranom što je vjerujte, bilo jako teško nakon sira, pršuta i vina iz konobe.

Krenuli smo s juhom od šparoga sa skutom koja me oborila s nogu. Pasalo je nešto na žlicu i juha je bila odličan odabir, posebno jer je sezona šparoga, a i skute. Odlična kombinacija, osvježavajuća i zasitna, a lagana. Taman da ti otvori sva čula i pripremi za ono što slijedi.

Konobar je najavio što će biti za glavno jelo i veselila sam se napokon isprobati jelo koje je specijalitet grada Paga, a za koje prvi put čujem. Ništa nas nije moglo pripremiti za ono što je uslijedilo – janjetina s gradela. To vam ljudi moji nema veze s janjetinom na koju smo navikli. Ukratko, da vam netko zaveže oči i kaže da probate to meso, nikada ne biste pogodili da se radi o janjetini. Bez klasičnog mirisa, samo dim i sol, za prste polizati. Ajme kako smo navalili i to prstima, kako drugačije.

Gumbi na trapericama su lagano počeli popuštati kada su donijeli desert, šantolice iliti knedle punjene skutom sa slatkim vrhnjem i sirupom od jagoda. Naravno da sam sve smazala jer tko zna hoće li sljedeći put kada dođem biti skute.

Pozdravili smo ih punih trbuščića i s osmijesima od uha do uha te pojurili prema Novalji da uhvatimo posljednje zrake sunca na rivi, uz kavu naravno.

NOVALJA
Uhvatili smo mjesto na suncu s pogledom na more, nastala je tišina dok smo zadovoljno utonuli u naslonjače svatko u svojim mislima i sa zrakama sunca na licu. Na rivi je mirno, baš kako nam odgovara.
Cijeli taj ambijent vraća nas mislima u daleku prošlost kad je i nastala priča o imenu Novalja. U davna vremena kad su brodovi plovili na vjetar, prirodne uvale poput novaljske značile su spas i sigurnost. Skrovište od nevremena, kiše i jakoga vjetra. Ponekad su brodovi tamo ostajali i više tjedana, sve dok vremenske prilike ne bi dozvolile ponovno isplovljavanje. S obzirom na navedeno današnja Novalja bila je važno pristanište na Jadranskom plovidbenom putu i tada se formiralo naselje nazvano Navalis, odnosno navalia. U prijevodu to znači pristanište, a kasnije je iz toga Novalja i dobila ime.
Ako ste pomislili da je dosta hrane za danas, nastavite čitati. Još uvijek je u tijeku dan 1., a nas još čeka večera.

RESTORAN RIVA
Odmah moram reći da su nas divno dočekali, a za osobnog savjetnika za hranu i vino dobili smo dugogodišnjeg ugostitelja Igora Baloga koji je odmah na našim licima vidio da je dan bio naporan po pitanju hrane pa je mudro predložio lagano, a svježe i domaće.
Kada je donio tartar od tune za predjelo proradio je umami, okus kojeg je najteže opisati, a za ljubitelje dobrog jela to je onaj osjećaj okusne potpunosti i užitka pri jelu, zaokružena cjelina i potpuni trans. Nadam se da ste barem jednom u životu doživjeli ovaj okus.

Kod njih sve što probate biti će odlično, mi smo uživali u škampima, oradi na žaru, tuni u sezamu, rižotu od škampa, divljih šparoga i kozica, makarunima na iglu s kozicama i divljim šparogama, torti od skute. Sve to preporučujem, ništa nemojte preskočiti, posebno jela sa šparogama ukoliko namjeravate posjetiti Pag u proljeće.

Sve pohvale za vlasnika Lukicu Štulića, ambijent je odličan, hrana fenomenalna, a atmosfera ugodna pa se kod njih osjećate kao kod kuće. Bilo je i spontane pjesme, pjevali smo svi zajedno, baš kao da se znamo sto godina.

HOTEL OLEA

Nakon večere odlazimo u obližnji hotel Olea, točnije u vile u koje su nas smjestili i jedva čekamo vidjeti kako izgledaju.

Prostrane šesterokrevetne, na katu s po 3 spavaće sobe (bračni krevet i kupaonica), dok je u prizemlju dnevni boravak s kuhinjom, kupaonicom, a u dvorištu terasa s bazenom. Baš sam bila tužna što nije vrijeme za kupanje.

Zaspala sam brzinom munje, dan je bio naporan, a sutra tek slijedi drugi dio.

LIFE ON MARS

Drugi dan na otoku Pagu bio je rezerviran za outdoor aktivnosti. Najljepšu i najmasovniju trail utrku Life on Mars, koja je ove godine doživjela 6. izdanje.

Prvi sam put sudjelovala na ovoj utrci pa kako nisam imala pojma što me čeka, hrabro sam se naoružala dobrom voljom i osmijehom od uha do uha jer društvo je bilo odlično, a vrijeme za poželjeti, sve su naše želje bile uslišane.

Metajna, samo 12 km udaljena od Novalje, mjesto je s kojeg kreće lansiranje na Mars iako ja još tada ne znam što to znači. Tamo smo bili prije 10h, uhvatili mjesto na suncu, prvi red do mora i uz kavicu upijali sunce i atmosferu. FYI, bilo je i kupača, ja sam samo namočila noge.

Uz kavicu doznajem kako staza Life on Mars nije pretjerano zahtjevna, iako surov teren zahtjeva adekvatnu obuću i pažnju na svakom koraku. Ovisno o kondiciji i željama možete ju istražiti u 7, 15 ili 24 km. Što god izabrali nećete pogriješiti, uživat ćete u svakom koraku i čuti kako svaki kamen priča neku svoju marsovsku priču. Upravo taj cijeli ambijent u trenutku će vas odvesti na neki drugi planet. Možete trčati, a možete i hodati, kako god vam drago.

Organizacija utrke besprijekorna je već godinama, što su prepoznali mnogi natjecatelji, pa je tako 6. Life on Mars srušio sve rekorde i postao najmasovnijom trail utrkom u Hrvatskoj. Više od 1300 natjecatelja iz 19 zemalja svijeta broj je koji sve govori. Baš sam happy da sam baš ove godine bila dio te priče i doživjela sve iz prve ruke.

Sve se odvijalo pod budnim okom naših heroja iz Hrvatske gorske službe spašavanja, srećom bez većih intervencija. Marsovce su pratili s kopnene i morske strane, dok se za atmosferu u Metajni gdje je bio start i cilj utrke pobrinuo fantastični Infinity band. Napravili su odličnu atmosferu i ekipu nakon 24 km trčanja i hodanja digli na noge i natjerali na ples.

Cijele priče ne bi bilo bez skupine entuzijasta koji su ove godine nadmašili sami sebe. Šimun Cimerman osnivač Treking lige i idejni začetnik utrke Life on Mars te direktorica TZ Grada Novalje Marina Šćiran Rizner sa suradnicima napravili su sjajan posao, te im je nakon starta još jedino bilo važno da svi sigurno stignu do cilja.

Na kraju dana bila sam umorna, ali zadovoljna. Iskustvo ove staze i cijele atmosfere neopisivo je kao i pogled na plaže s pojedinih vrhova na koje se jedva popnete i onda slijedi čudo. Ova je staza još jedan dokaz koliko ljepote Pag nudi na jednom mjestu.

VRTOVI LUNJSKIH MASLINA

Dan 3., na samome sjeveru otoka Paga stižemo do Vrtova lunjskih maslina, još jednog dragulja čija tisućljetna tradicija privlači sve više turista.

Prolazeći Vrtovima primjećujemo da su suhozidi neuobičajeno visoki, čak do 2 metra. Naš vodič dr. sc. Andrea Catore Badurina objašnjava nam da su toliki zbog ovaca. Naime, ovce vole jesti masline, ljeti nema puno zelenila, pa su građeni visoki suhozidi da ovce ne bi mogle preskakati i uništavati masline. Posebno one mlađe, koje mogu skroz uništiti.

2000 godina broji najstarija lunjska maslina. Široka je 4 metra, još uvijek raste i daje plodove svake godine. Brojke se čine nevjerojatnima, no Andrea ima matematički izračun i zadaje nam dodatne zadatke.

Zagonetka 1: kako znamo da je ta maslina stara 2000 godina?
Stablo masline godišnje raste po jedan milimetar u širinu. Više manje, ovisno o godini, ali to je prosjek. Dakle, uzmemo li u obzir da deblo najstarije lunjske masline ima promjer od četiri metra, što je od središta 2000 milimetara, računica je jasna. Ova maslina stara je oko 2000 godina.

Zagonetka 2: zašto su masline tako neuredno razbacane?
Sve su lunjske masline divlje, samonikle. U davna vremena cijeli prostor je bila šuma i kako su zimi ljudi trebali drva za ogrjev, tako su sjekli okolna drveća. Danas je tu samo maslina.

Zagonetka 3: okruženi ste maslinama, pronađite mladu!
Opa, mladu? Čini se kao da ih nema. Andrea vozi električno vozilo, šuti i čeka da se netko od nas javi sa zapažanjem. Nečime. Bilo čime. No, od nas niti glasa. Zaustavljamo se pokraj jednog niskog grma koji nam je izgledao kao korov. Čak malo podsjeća na grm divlje šparoge, ali na maslinu nikako. Da, to je još jedno samoniklo stablo masline i da se sada vratimo stotinama godina unatrag, ovako bi izgledale neke od ovih velikih. U Lunu je više od 1000 maslina starijih od 1000 godina, a na ukupno 400 ha ih je oko 80 000. Čudo.

Ma, čudesan je cijeli otok, njegova povijest, tradicija, ljubazni domaćini i nadamo se da će vas ovaj vodič motivirati da barem jedan vikend provedete ovdje i doživite raj na Marsu. Nije daleko, svega 3 sata od Zagreba. Mediteranska klima s više od 2500 sunčanih sati godišnje, meni dosta da se vratim još koji put.

Fotografije: Domagoj Sever, Marina Obradović